Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Zagreb

Proljetna razglednica

   Proljeće mi je jedno od najdražih  godišnjih  doba. Odmah iza ljeta. To je vrijeme kada se priroda budi iz sna u koji je utonula jesenas. Iz sna se bude i ljudi. Kao da i oni „procvjetaju“.

  Proljeće u meni budi osjećaje dobrote, veselja i zadovoljstva. Pogled na pejsaž izaziva to buđenje. Postajem nekako omamljen mirisima cvijeća. Radostan sam od samog pogleda na pojavu tog prirodnog šarenila. Zelena trava oko mene, a u njoj žuti jaglaci, bijle visibabe i mnogobrojne tratinčice. Sve postaje življe i zainteresirano za život. Drveće se uključilo pojavom pupoljaka i sprema se okititi novim lišćem. Ptice se ponovno okupljaju i svojim pjevom radosno dozivaju sve oko sebe. U prirodi pronalazim mir i tada se zadubim u svoje misli. Pokušavam osjetiti mekoću trave, miris biljaka i vjetar kako mi dodiruje lice. Nemam ništa protiv kiše koja ispire sivilo zime. Sve je bistrije, življe i glasnije. Jedno veselje kao da za sobom donosi drugo i tako redom.

  Pejsaž, osjećaji, priroda i ljubav potiču u meni buđenje proljeća. Kao da rastem u samom sebi. Sve mi je nekako lakše. Svaki je dan sve duži i topliji, a ja sam sve sretniji. Tako na mene utječe najljepša proljetna razglednica.

Maro Bjelica 6.c

Mi smo čuvari prirode

Gradsko sam dijete, odrastao na asfaltu usred šume betonskih i ciglenih zgrada. Doduše, imam sreću da su zdanja u četvrti u kojoj stanujem pitomo kržljava u odnosu na zastrašujuće zgradurine što vladaju u mnogim drugim dijelovima grada. Veseli me također što su asfaltno betonske površine ipak ispresijecane zelenim oazama koje me podsjećaju na prirodu u kojoj su nekoć živjeli moji daleki pretci. Iako grad doživljavam kao svoje prirodno okruženje i u njemu se dobro osjećam, ponekad osjetim neodoljivu čežnju da se zaputim u prirodu, neko djevičanski netaknuto mjesto gdje čovjek još uvijek nije ostavio svoj bezosjećajno hladni asfaltno-betonski otisak. U takvim trenutcima najčešče se s roditeljima ili bakom zaputim na Medvednicu, zagrebačku goru ljepoticu čija očaravajuća šuma nudi bijeg iz gradske svakodnevnice.

Pamtim kako sam prije godinu, dvije za toplog svibanjskog dana u kojem se proljeće zadnjim snagama borilo s nadolazećom ljetnom vrućinom, šetao šumskom stazicom prema Sljemenu. Goleme krošnje drevnih stabala propuštale su tek pokoji snop svjetla odozgo, pružajući savršenu branu pred tada već agresivnim suncem. Nije bilo buke niti gužve koja vlada u gradu. Nije bilo automobila, škripe kočnica niti zvučne kulise što je stvara more ljudi u vječnom komešanju. Šuma je bila poput hrama u kojem je tišinu narušavalo samo šuštanje lišća pod nogama, zavodljivi pjev ptica i pokoji kukac što bi mi zazujao pored glave. Povjetarac mi je nježno milovao obraze nudeći dobrodošlu svježinu. Uokolo se zelenilo miješalo s toplim zemljanim nijansama stvarajući slikarska remekdjela – pravi melem za moju dušu. U tom sam se trenutku osjećao posebno povlaštenim, kao da me netko pripustio u palaču prepunu blaga. Moja duša je zapjevala i ja sam nakratko zaboravio na svu užurbanost i bezličnost života u gradu.

U tom času nešto me grubo vrati u stvarnost.  U usjeku u kojem je potočić žustro krčio svoj put niz padinu, ugledao sam odbačeno smeće. Poput karcinoma u zdravome tkivu duž usjeka su razbacane ležale vrećice, stari odbačeni predmeti, čak i jedan već dobrano zahrđali hladnjak. Oči mi zasuziše i progutam slinu. Netko mi je bezdušno oduzeo čaroliju i izbacio iz rajske palače mašte. Slika netkanute prirode koja me povezuje s pretcima koje nikad nisam ni upoznao raspline se poput nestvarnoga sna. Spustio sam se niz usjek, oprezno balansirajući oko natopljene zemlje, isprepletenog korijenja i vlažnog kamenja skupljajući plastične posudice, vrećice i druge sitnije otpatke koje sam mogao ponijeti. Kad sam napunio vrećicu s tugom sam primijetio da je nakon moje akcije ostalo još dosta toga za pokupiti.

Na Sljemenu sam svoj neželjeni tovar odložio u kontejner, već malo utješen i sretan što sam barem malo pridonio da priroda ostane priroda. „Kad bi svatko dao svoj mali doprinos, svijet bi bio ljepši, možda bismo nešto od nezagađene prirodne ljepote mogli ostaviti našim potomcima kao što su naši pretci ostavili nama“, pomislio sam i zamišljeno krenuo nazad prema gradu. 

 Marko Milas,6c

 Doživljaj za pamćenje

     Smiješno je kako su mačke koje su naviknute na život s ljudima, nama veoma slične. Moj je Grgur bio poput razigranog djeteta, stalno je upadao u nevolje, ali smo mu svi na kraju opraštali. On je još mali i ne razumije što je dobro, a što loše, no jednom je izazvao stvarno veliku zbrku u kući.

     Bila sam na ljetnim praznicima u Istri, tamo živi moja baka. Baka i ja smo upravo krenule napraviti kolač. Postavile smo sastojke i shvatile da nam nedostaje mlijeko. Baka je otišla u dućan, a ja sam ostala sama s Grgurom. Ubrzo je na vrata pozvonila moja prijateljica Larisa, djevojčica rumenih obraza i uvijek nasmiješenog lica. Požalila mi se kako joj je pobjegao pas. Ubrzo smo se toliko zapričale da smo zaboravile na Grgura. Ušle smo u kuhinju i... Vidjele smo Grgura kako skače na stolicu, zatim se penje po staklenom stolu i pritom baca tanjure na pod, koji su se s treskom razbijali; zatim je uzeo zalet i skočio na kuhinjski pult, gotovo pao u sudoper s vodom te se dočepao maslaca. Zagrizao je taj masni, debeli komad maslaca i pojeo ga. Kad sam potrčala da ga maknem, okrenuo se prema meni sa svojim ogromnim, masnim brkom, a iz usta mu je ispao komad maslaca. Nisam znala trebam li se smijati ili plakati. Potjerala sam Grgura van na kišu i namjeravala sam baciti maslac u smeće,ali sam ga zbog nekog nepoznatog razloga pustila na stolu. Kako sam samo bila ljuta! Kako će baka biti ljuta...

     Larisa je otišla kući. Vrijeme je prolazilo i počela sam se pitati što je s Grgurom, pa sam ga otišla potražiti. Pogledala sam u vrtu i nije ga bilo. Obišla sam cijelu kuću. Počela sam trčati po pljusku. Bilo me je strah, bojala sam se da mu se nije šta loše dogodilo, uostalom moglo mu je biti loše od svog tog maslaca kojeg je pojeo. Došla sam do Larisine kuće i čula sam buku. Tamo je bio Larisin pas koji je lajao na bespomočnog Grgura. Uzela sam prvi štap kojeg sam vidjela i bacila ga kako bi psu odvratila pozornost. Dok pas nije gledao, uzela sam Grgura u naručje i pobjegla. Pas nas je, još razdraženiji počeo loviti. Doista smo bili u velikoj nevolji. Bojala sam se da će nam pas nauditi i bojala sam se da će baka biti zabrinuta jer sam otišla iz kuće bez njenog znanja i ostavila sam otključana vrata. Trčali smo kroz ulicu dok nas je kiša močila. Preskočila sam zidić i provukla sam se kroz grmlje. Jurila sam po livadi i u sljedećem sam se trenutku našla u slijepoj ulici. Upali smo u zamku. Pas nam se sve više približavao sve dok nije bio toliko blizu da smo mogli čuti njegovo dahtanje. Stajala sam sva ukočena, tresla sam se, a jadnom se Grguru dlaka nakostriješila.

     Odjednom se dogodilo nešto neočekivano. Grgur je naglo poskočio pred psa, počeo iz svega glasa siktati i...sav je onaj maslac ispljunuo po psu. Pas se potpuno zbunio i pobjegao. U tom sam trenutku bila uistinu sretna što je pojeo taj komad maslaca.

     Stigli smo doma, mokri do kože. Baka me cijelo vrijeme zapitkivala. Uzela je onaj drugi komad maslaca kojeg Grgur nije stigao pojesti i stavila ga u smjesu. Ostala sam šokirana, a baka nije razumijela zašto. Upitala me je li sve u redu, a ja sam samo pogledala Grgura. Grgur se nasmješio onako pomalo zločesto, kako samo on može. Izgledao je kao dijete koje je napravilo nešto loše, a ne želi to priznati. Ja sam  samo rekla:“Ništa nije, taj će kolač sigurno biti kolač za pamćenje!“

Paola Kostrenčić 6.C

Priroda nam uzvraća nemar,

zato sam ja čuvar prirodne baštine

       U današnje vrijeme, kada čovjek svojim štetnim djelovanjem uništava prirodu i svoj okoliš, očuvani i gotovo netaknuti dijelovi prirode pravo su blago neke zemlje. Na svu sreću, Hrvatska je zemlja puna takvih predivnih mjesta.

          Zbog toga sam ja odlučio opisati dva upravo takva mjesta, koja pokazuju da na Zemlji ima još oaza prirodne ljepote. Jedno takvo mjesto je otok Mljet, koji je velikim dijelom i nacionalni park. Takvu titulu i zaslužuje, po meni najviše zbog pre-divnih borovih šuma, slanih jezera i pješčanih plaža. Siguran sam da će mi zauvijek ostati u pamćenju jutarnja svježina, sunce koje vas ujutro budi, zatim miris borova, koji je vrlo intenzivan ujutro. Ne smiju se zaboraviti ni cvrčci, koji svakog dana prire- đuju svoj cjelodnevni koncert. Kad sam prvi put stigao na otok Mljet, pomislio sam da sam u raju. Veliki doprinos očuvanju te prirodne baštine daje i to što na cijelom otoku ima svega nekoliko automobila, a jedina vozila kojima se turisti mogu koristiti su bicikli i „brum-brumovi“, prerađeni automobili („peglice“). Osim toga, na otoku se nalazi samo jedan hotel. Zbog svega toga, smatram da je otok Mljet idealno mjesto za život i područje raznoliko biljnim i životinjskim svijetom, s prirodnom baštinom vrijednom očuvanja.

Drugo mjesto koje smatram blagom Hrvatske je maleno mjestašce u kojem ja ljetu-jem, a ime mu je Lukovo Otočko. Nalazi se na sjevernom Jadranu, i dio je Parka prirode Velebit. To je zaista netaknuto, mirno mjesto, s vrijednom prirodnom i povije-snom baštinom. Zahvalan sam prirodi za čisto i bistro more koje ujutro širi svježinu i miris ribe. Pošto se nalazi na sjevernom Jadranu, more je ponekad hladno, no meni to ne smeta. Na plaži od oblutaka ugodnoj za hodanje, širi se miris tamarisa, malog drveća posađenog uz rub plaže. Iznad nje, nalazi se lijepa livada, s visokom travom i kamenjem, koja u proljeće širi ugodne mirise cvijeća u cvatu. Lukovo je mjesto s tri strane okruženo visokim, sivim, stjenovitim planinama, koje, nasuprot moru, izgledaju jako suho i vruće, što i jesu. S jedne strane nalazi se poluotok Malta, na kojem se nalazi maleni muzej ribarske opreme iz prošlih stoljeća. Vjerovali ili ne, na poluotoku nema ni najmanjeg grma. Unatoč tome, izgleda prekrasno.

Upravo zbog ovakvih mjesta, ja ću u svakom trenutku učiniti najviše što mogu za očuvanje prirodnih bogatstava planeta Zemlje. Uvijek ću bacati smeće u kantu ili koš, odvajati ambalažu za recikliranje, štedjeti papir… Jer, ako čovjek nastavi nemarno uništavati Zemlju, kao da to nije planet na kojem živi, uskoro će sva blaga prirode nestati. Zbog toga treba poticati gradnju vjetroelektrana, hidroelektrana, solarnih elektrana… također, treba poticati i pronalazak alternativnih izvora energije, primjerice goriva za automobile koja ne ispuštaju štetne plinove.

          Nadam se da će uskoro svi ljudi na Zemlji to shvatiti i pokušati pomoći u spašavanju našeg planeta za buduće generacije, kako bi i oni mogli spoznati vrijednost prirode za naš život i život ostalih.

Karak Kruhak, 6.c

Doživljaj za pamćenje

Bilo je to 31.12.2011.,subota ujutro. Čuo sam nekakvo lupanje na verandi. Otvorio sam vrata i vidio svog zeca kako nemirno skače i lupa po kavezu. Dao sam mu jesti, ali nije htio. To me začudilo, jer kad bi mu netko dao hranu, sve bi pojeo, a sada je samo škrgutao zubima. Rekao sam to mami i ona je nazvala Veterinarsku stanicu Pula.

Doktorica je rekla da dođemo na pregled. Moj brat je bio jako tužan i uplašen zbog toga što je to bio njegov zec. Došli smo u Veterinarsku stanicu i veterinarka je zecu dala 4 inekcije i rekla da kupimo špricu kojom ćemo ga hraniti. Kupili smo špricu i krenuli na ručak kod bake.

Dok smo bili na ručku,zec se počeo tresti i biti hladan. Mama je rekla da se ne brinemo i da se idemo igrati u vrt, a da će ga ona zamotati u topli ručnik. Izašli smo u dvorište s dva skejta i skejtali se, no bojao sam se kako će zec preživjeti. Tata je došao po nas u dvorište i rekao da trebamo kući jer zec treba antibiotik.  Kući smo naložili vatru i ostavili zeca da se grije pored peći. Gledali smo dosadan film na televiziji koji me uopće nije zanimao. Moj brat je igrao PSP, no na licu sam mu vidio da je tužan. Mama je pogledala zeca i vidjela da teško diše. Popio je vode i malo je bio bolje. Svako toliko je dignuo glavu i pogledao nas tužnim crvenim očima. Pokušao sam se nastaviti igrati, no kada sam se sjetio zeca bilo bi mi teško i otišao bih ga pogledati kako mu je. Skoro sam pao u nesvijest kada sam vidio da je zec prestao disati i uginuo. Rekao sam to tati i on ga je nježno spremio u kutiju i rekao da bratu ništa ne govorim prije spavanja, već će mu on reći sutra ujutro. Legao sam u krevet probajući ne razmišljati o tome.

Sutradan ujutro, Dora (moja sestra) je prva pitala kako je zeko, mama je rekla da je zaspao na duže vrijeme. Pavao (moj brat) kad je to čuo odmah se rasplakao. Odredili smo da ćemo ga pokopati na isto mjesto gdje je pokopan didin pas Aron i mamin hrčak Njofra. To je mjesto u didinom vrtu između dva čempresa. Na sprovodu su bili svi sudionici ručka kod bake , a to su bili : moj brat, tata, mama, moja sestra, dida, baka, i ja. Poslije sprovoda svi smo popili topli čaj, a moja sestra je rekla da će se sad zeko igrati s psom i hrčkom i da neće biti sam pod zemljom.

Svi smo mi živa bića i svi ćemo jednog dana umrijeti kao i zec.

Lovro Sviben 6.c