Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Zagreb

Sve priče o Vukovaru su mi se činile nestvarnim,a snimke na televiziji poput kakvog filma.

Znao sam da je u ratu cijeli Vukovar gotovo sravnjen sa zemljom, vodotoranj, bolnica, škole, kuće...

Vozeći se prema Vukovaru u kombiju je vladala uobičajeni  ugođaj, slušali smo glazbu, zezali se i pričali.

Kada smo došli nakon tri sata, kroz prozor sam gledao grad. Bilo je pomalo depresivno i nije bilo ljudi.

Onda smo stigli u Osnovnu školu Blage Zadre gdje smo predali darove,a potom razgledali školu. Rekli su nam da je škola prije rata imala oko 1000 učenika. Danas ih ima samo oko 300. Shvatio sam da je to zato jer je rat raselio Vukovarce po cijeloj Hrvatskoj.

Kada je završilo razgledavanje škole,otišli smo na Trpinjsku cestu, još poznatu kao "Groblje tenkova". Ugledavši cestu,prisjetio sam se svih groznih snimaka koje sam vidio na televiziji. Činilo mi se kao da pored mene prolaze starci i djeca,koji su sve što imaju,sve uspomene,spremili u vrećice i torbe, da ih podsjećaju na domove iz kojih su ih upravo istjerali.

Odmah tamo pokraj je bio "Spomen dom hrvatskih branitelja",koji smo išli pogledati. Na zidu su pisala imena svih poginulih branitelja u ratu. Imena ispisana crvenom bojom poput krvi podsjetila su me da je svako ime jedna sudbina, jedna obitelj koja je ostala bez oca,majke, brata ili sestre.

Potom smo otišli na "Spomen groblje". Tamo sam vidio bijele križeve koji svaki predstavlja jedan život položen za slobodu Vukovara i Hrvatske. Stajao sam okružen križevima. U jedan tren imao sam osjećaj kao da vidim svu tu djecu,muškarce i žene,starce koji su ti križevi predstavljali. Svaki od njih imao je svoju priču koju je naprasno prekinuo rat. Rat je sudbina svakog pojedinca.

Priča koja još nije trebala doći do svršetka.

Kada sam vidio da je najmlađa žrtva pokopana pod bijelim križem imala tek 6 mjeseci, a najstarija preko 80 godina,postao sam tužan jer sam shvatio da postoje ljudi kojima su smetali bespomoćni i nemoćni.

Potom smo posjetili Ovčaru. Vidio sam čemprese koji su zasađeni u spomen žrtava. Vjetar u njima danas šumom priča priču o Vukovaru da se kojim slučajem ne bi zaboravila.

Kada smo odlazili iz Vukovara, vidio sam vodotoranj. Niti danas , 20 godina nakon pada Vukovara ,nije obnovljen. Na njemu su vidljive rupe od granata i metaka. Kada sam ga vidio, imao sam osjećaj da svaka rupa predstavlja ranu na srcima onih koji su u Vukovaru izgubili nekog svog.

Vraćajući se u Zagreb razmišljao sam o tome koliko je ovaj izlet bio drugačiji od ostalih na kojima sam bio.

Na povratku nije bilo uobičajenog smijeha i zezanja,svatko od nas je bio zaokupljen sa svojim mislima.

Znao sam da je svima,baš kao i meni u mislima i u srcu bio Vukovar. Tužan je to grad. Ulicama još uvijek hodaju sjene onih koji su ga branili.  Tom dojmu nisam se mogao oteti.

Priče koje sam slušao, filmove i zapise koje sam gledao,  ne mogu usporediti s osjećajem koji sam imao na povratku. Tišina mi je najbolje odgovarala.

                                                                                      Lovro Lui, 7.a

                                                               Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića, Zagreb

Voditeljica: Zlata Strunje