Cijelo naše putovanje Šibenikom i okolicom bilo je iskustvo koje ću još dugo pamtiti i prisjećati se ljepote i privlačnosti Šibenske rivijere. Tijekom našeg izleta proputovali smo uzduž i poprijeko tog kraja i uvjerili se koliko je Hrvatska raznolika i lijepa te koliko se stvari može naučiti proučavanjem običaja, kulture, povijesti i prirodnih ljepota nekog kraja. Baš svako mjesto koje sam posjetila je bilo posebno na svoj način. Slapovi rijeke Krke su veličanstveni. Ljepota Skradinskog buka nemjeriva je s bilo čime što sam do sada vidjela, slapovi na rijeci Krki nadmašuju čak i visinu slapova na Plitvicama, a priroda je tamo savršeno očuvana. Tijekom cijelog svog putovanja nisam vidjela niti jedan papirić na tlu. Na Krapnju sam imala osjećaj da vrijeme stoji. Daleko od gradske vreve lijepo je živjeti. Na Krapnju sam, dok smo pješačili otokom, ugledala dvije bakice kako mirno sjede pred svojim kućama i gledaju nas. Izgledale su kao sa turističkih slika u knjigama ili časopisima. Bile su obučene baš tipično za njihov kraj: imale su jednostavne crne marame i crne haljine. Lica i ruke su im bila naborana. Bakice su puno govovorile o životu na Krapnju: život je tamo bio skroman, ali lijep. Zlarin je odao priču o hrvatskim koraljima.

        Zadnje odredište koje smo posjetili bio je Šibenik. Za razliku od Zadra, Splita i drugih dalmatinskih gradova, Šibenik nije rimsko naselje, već izvorno hrvatsko naselje nastalo iz prijelaza iz 9. U 10. stoljeće.  Šetajući  gradom i promatrajući ulice,može se uočiti da je Šibenik nešto drugačiji od Zadra i drugih dalmatinskih gradova. Građevine u Šibeniku su drugačije raspoređene za razliku od rimskih gradova. Rimski su gradovi građeni tako da imaju jasnu pravokutnu organizaciju ulica i trgova, a Šibenik ima nepravilne ulice koje se prilagođavaju neravnom terenu. Šibenik je srednjovjekovno naselje, opasano zidinama kako bi se obranilo od napadača, a kuće između tih zidina su male i zbijene. Ulice su nepregledne i zavojite. Zanimljivo mi je bilo kada bi šetajući kroz ulice vidjela kafiće u kojima su turisti i Šibenčani ispijali kavice, a nešto dalje od njih su prolazile grupe turista iz Azije koji su upijali sve što im je vodič govorio. Mi naravno nismo obraćali pozornost na vodiča i nije nam palo na pamet da slušamo. Kretali smo se kroz redove ulica nehajno i pomalo se dosađujući jer smo došli do dijela grada u kojemu nije bilo dućana već malene primorske kućice naslonjene jedna na drugu. Nakon nekoliko minuta hoda, iz mase gradskih kuća izronilo je plavičasto more i otoci na obzoru. Ubrzo smo pred sobom ugledali katedralu sv. Jakova. Bila je prekrasna, lijepa i jednostavna. Napravio ju je Juraj Dalmatinac, znameniti Šibenčanin. Crkva je uistinu lijepa, a osim kamenitih glava oko zidina crkve, jako mi se sviđala rozeta ispred ulaza u katedralu. Unutra je bilo mračno, ali se svjetlost iz rozete spuštala i osvjetljavala ulaz. Tek sam tada shvatila koliko je naša hrvatska narodna baština vrijedna i koliko je važno pokazati svijetu ljepotu Hrvatske.

        Sva mjesta koja sam posjetila su bila drugačija, ali su zračila istom ljepotom. Cijela okolica Šibenika je životopisna; od krševite Zagore na kojoj rastu crni borovi i na kojoj su i danas upisani tragovi burnih povijesnih događaja što se i danas vidi u folkloru, govoru, običajima i jelima, pa sve do brojnih otoka, uvala i sakrivenih plaža u kojima mir remete jedino valovi. Ja sam se iznenadila koliko je Šibenik jednostavan, a s druge strane zrači neopisivom ljepotom od koje nitko ne može biti ravnodušan. Zato će mi Šibenik i ostati dugo u sjećanjima i tko zna, možda ga jednom opet posjetim.

            Na nedavnom maturalnom putovanju, odnosno terenskoj nastavi osmih razreda posjetili smo brojne prirodne i povijesne znamenitosti u okolici grada Šibenika i Vodica, gdje smo odsjeli u hotelu. U četiri dana maturalca trebali smo posjetiti Knin, Šibenik, otoke Krapanj i Zlarin... Najviše sam se radovao posjetu Nacionalnom parku Krka i gradu Šibeniku.

            Pokazalo se da su moja očekivanja bila opravdana. Ujutro smo iz hotela krenuli autobusom prema Skradinu, odakle smo turističkim brodom krenuli uzvodno po Krki i ušli u Nacionalni park. Sišli smo s broda i nakon kraće šetnje šumom do glavne turističke atrakcije – slapa Skradinski buk. Uistinu sam bio oduševljen tim slapom, jer se u stvarnosti pokazao još ljepšim nego na fotografijama, kojih sam vidio mnogo. Zaista volim takva mjesta u prirodi, gdje se čuje prekrasan, snažan šum vode koja pada niz sedrene barijere, stvarajući iznad površine izmaglicu od sitnih kapljica vode koje prskaju uokolo. To stvara ugodnu svježinu za vrućih ljetnih dana, te je uz hlad šume idealno za odmor i opuštanje.

Rijeka Krka i njezini slapovi podsjetili su me na jedan drugi hrvatski Nacionalni park, Plitvička jezera. Nacionalni park Krka, osim same rijeke Krke, obuhvaća i manji dio rijeke Čikole. Najpoznatiji slapovi su Skradinski buk, Manojlovac i Roški slap. Manojlovac je najviši slap u cijeloj Hrvatskoj, a Skradinski buk jedan od najljepših i najpoznatijih. Nacionalni park je poznat i po hidrocentrali u blizini Skradinskog buka, drugoj najstarijoj na svijetu. Izgradnja je završena svega nekoliko mjeseci nakon što je Nikola Tesla dovršio hidrocentralu na rijeci Niagari u SAD-u. Također, jedna od znamenitosti Nacionalnog parka Krka svakako je i franjevački samostan na otoku Visovcu, na Visovačkom jezeru. Samostan se prvi put spominje godine 1445.

O prirodnoj vrijednosti ovog nacionalnog parka dovoljno govore činjenice da u njemu živi oko 900 vrsta biljaka, 222 vrste ptica, oko 60 vrsta kopnenih životinja i 18 vrsta riba, od kojih je čak 10 endemskih. Usto, Krka je ornitološki najvrjednije područje Europe.

Zaista bih volio imati vikendicu u ovakvoj predivnoj oazi prirode, gdje bi me ujutro budio šum slapova, pjev ptica i različiti šumovi iz prirode. Sve ovo mi se još više svidjelo kad sam s vidikovca vidio prekrasan pogled na slapove i rijeku Krku kko nakon njih mirno, vijugavo teče prema ušću.

Kao što sam već i rekao, druga stvar koja me se najviše dojmila bio je grad Šibenik. Jedna od stvari po kojoj je on poseban u Hrvatskoj je to što nema antičku povijest, već je utemeljen od strane Hrvata krajem 9. ili početkom 10. stoljeća. To ga čini najstarijim hrvatskim gradom na obali Jadranskog mora. Prvi put se spominje 1066. godine, a status grada i biskupije stekao je već 1298.

Na početku obilaska prošli smo kroz park Roberta Visianija, šibenskog botaničara. Tamo smo vidjeli i kip Petra Krešimira IV., hrvatskog kralja. Zatim smo šetali starim dijelom grada, gdje se nalazi većina gradskih znamenitosti. Dok sam tako prolazio starim, uskim uličicama i gledao povijesne građevine, razmišljao sam o našim precima, starim Hrvatima koji su izgradili ovaj grad i osjetio duh tih drevnih vremena. Uskoro smo stigli do nadaleko poznate i slavne katedrale svetog Jakova, koja je, kao i jezgra grada Šibenika, pod zaštitom UNESCO-a. Bio sam iznenađen kada sam ju ugledao. Vidio sam puno fotografija i znao kako otprilike izgleda, ali nisam očekivao da je tako velika, monumentalna. Ono po čemu je posebna je način gradnje. Naime, izgrađena je bez ikakvih vezivnih materijala, montažom kamenih blokova. Izgradnju je započeo Francesco di Giacomo 1431. godine, nastavio je Juraj Dalmatinac, a završio Nikola Firentinac, godine 1536. (više od 100 godina gradnje). Juraj Dalmati- nac bio je jedan od najpoznatijih i najslavnijih europskih graditelja svog doba. Isklesao je poznate 72 glave od kamena na šibenskoj katedrali. U obilasku smo vidjeli i poznatu krstionicu u katedrali.

Promatrao sam i „domaće ljude“, Šibenčane koji sjede u kafićima, piju kavu, razgovaraju o svakodnevnim temama i uglavnom nas nezainteresirano promatraju kako prolazimo kraj njih. Baš sam tako nekako zamišljao tipične Dalmatince. Naravno, nisu svi takvi, u Šibeniku su rođeni mnogi veliki ljudi, poput Fausta Vrančića, kipara Ivana Meštrovića, Nikole Tavelića (prvog hrvatskog sveca), košarkaša Dražena Petrovića i sličnih. Na obližnjem otoku Zlarinu rođeni su Vesna Parun i Vice Vukov.

            Na kraju, htio bih još jednom istaknuti prirodne, povijesne i kulturne vrijednosti naše domovine (kojih uistinu ima mnogo) i potrebu da se te vrijednosti, posebno prirodne, očuvaju. Također, mislim da bismo trebali više o njima naučiti i bolje ih upoznati kako bismo ih znali više cijeniti i biti više svjesni svih blaga koja postoje u Hrvatskoj. Smatram da je žalosno da mnogi Hrvati ne znaju kako izgleda katedrala sv. Jakova ili nikad nisu posjetili niti jedan hrvatski nacionalni park. Ja ću nastojati ne biti među takvima.